Dražen Petrović - Mozart košarke
Dražen Petrović
O Draženu
Dražen Petrović bio je najbolji hrvatski i europski košarkaš svih vremena. Proglašen je i za najvećeg hrvatskog sportaša 20.st. Četiri je puta bio proglašen za najboljeg europskog košarkaša. Njegovo ime odzvanjalo je u dvoranama cijelog svijeta. Ljudi su ga obožavali zbog izvanredne osobnosti i igračkog karaktera. Nažalost u samom usponu svoje karijere, njegov je život prekinula stravična prometna nesreća.
Djetinjstvo
Dražen Petrović je rođen 22.10.1964. godine u Šibeniku, na Baldekinu, od majke Biserke i oca Joleta. Baldekin je dio Šibenika na kojem se nalazi dvorana Šibenke - prvog Draženovog kluba. Odrastao je uz 5 godina starijeg brata Aleksandra od kojeg je i naslijedio ljubav prema košarci. Roditelji su, međutim, imali drukčije planove za svoje sinove te su ih usmjeravali glazbenim vodama. Aleksandar je svirao klarinet, ali je umjesto odlaska u glazbenu školu bježao na obližnje košarkaško igralište. Dražen, iako je pjevao u zboru i bio talentiran za gitaru, zamijenio je glazbu s nošenjem bratove torbe na treninge i tako se kao devetogodišnjak prvi put susreo s dvoranom. Nerijetko je smetao bratu i njegovoj ekipi na treninzima jer se neprestano ubacivao u teren i ispadala mu je lopta koja je bila gotovo veća od njega. Svi su ga zvali "Kamenko" jer nikako nije uspijevao ubaciti loptu u koš, a obruč je gađao kao da je bacao kamenje po njemu. Međutim, Dražen nije ni pomišljao na odustajanje.[6]
Djetinjstvo
Šibenka
"Naš mali s Baldekina"
Dražen je za Šibenku zaigrao 1976. s 12 godina. Njegov stariji brat tad je već bio potpisao za Cibonu. U to je vrijeme klub nastupao u drugoj ligi, a Dražen je nastupao za 3 selekcije: kadetsku, juniorsku i seniorsku. Već od prvih dana pokazivao je nadmoć i liderstvo na terenu.[1] Iz dana u dan je trenirao, svake godine radeći na nečem novom. Primjerice, jedne godine je popravljao šut, druge dribling i nikad nije prestao raditi na sebi. Svaki dan prije škole, otključavao si je dvoranu, postavio stolce i driblao ih, zatim je ubacivao 500 koševa, trčao doma na tuširanje, a zatim u školu. Poslije škole bi došao kući i učio, a zatim 1,5h prije treninga opet ponavljao jutarnji trening. Nakon treninga sa svojom ekipom, ostajao bi poslijednji u dvorani te ponovo šutirao sve dok nije odradio ono što je isplanirao. Za Dražena nije bilo izgovora, svaki dan je ponavljao isto ne bi li postao najbolji. Školu nikad nije zapostavljao zbog strogog oca koji je kontrolirao njegove školske zadaće i obaveze. Uvijek je bio odličan učenik.[6] Sa samo petnaest godina, zaigrao je za prvoligaški sastav Šibenke u kojem se gotovo odmah nametnuo kao glavni igrač. Sa samo 18 godina Dražen je kao glavni i odlučujući igrač sa svoja dva slobodna bacanja u posljednje 2 sekunde utakmice Šibenki donio naslov prvaka Jugoslavije. Bila je to slavna utakmica Šibenka - Bosna koja je završila rezultatom 83 - 82 u korist Šibenke. Dražen je bio zamoljen da promaši jedno slobodno bacanje, ali on je ponosno zabio dva. Nakon samo 16 sati, naslov prvaka Šibenki je oduzet te se nova utakmica trebala odigrati u Beogradu na neutralnom terenu. Dražen je tad rekao: "Ja svoju medalju ne dam i neću igrati nikakvu dodatnu utakmicu. Neka ide tko hoće, ja ne idem." Tako je i bilo. Šibenka zlatne medalje nikad nije vratila, ali Bosna je nepravedno proglašena prvakom. Dražen je tu večer propustio i maturalnu zabavu, ali te večeri je postao "Naš mali" i idol svih Šibenčana otad do dan danas. Takav je uspjeh bio pravo čudo za ovako mladi klub te je tribine na Baldekinu preplavljivao sve veći broj navijača. Dražen i košarka su u to vrijeme postali daleko popularniji od nogometa. Šibenik je disao i živio za košarku.[1] Dražen je na terenu bio nemilosrdan pa čak i prema rođenom bratu. U dvoboju Šibenke i Cibone braća su se našla na suprotnim stranama. Na dan dvoboja Aco je došao posjetiti roditelje i brata, ali ga je na vratima stana dočekala poruka: „Zabranjen ulaz igračima Cibone. Ovdje ćete izgubiti bodove.“ Tada ga je to jako razljutilo, ali Draženu ni to nije bilo dovoljno. Zagrepčani su samouvjereno ušli u utakmicu, ali ih je Dražen sve nadmudrio apsolutnom dominacijom na terenu. Samom Aleksandru je 3 - 4 puta gurnuo loptu kroz noge, što je bio vrhunac njegove igračke drskosti i želje za dokazivanjem. Kad ga je majka zamolila da se ispriča bratu, Dražen joj je samo rekao: "Tebe više neću voditi na svoje utakmice."[7] Osim državnog prvenstva, Dražen je u redovima Šibenke nanizao i druga postignuća. Pod njegovom palicom, klub je osvojio zlato na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Zadru, broncu i srebro na istom natjecanju u Splitu i Vogošći te dva puta finale Kupa Radivoja Koraća. Još dok je igrao za Šibenku, za Dražena su se otimali svi jugoslavenski klubovi. Dražen se naposlijetku odlučio za Cibonu, a mnogi tvrde da je to bio jedan od najboljih poteza u njegovoj karijeri. Posljednju utakmicu u dresu Šibenke odigrao je 31. svibnja 1984. u Omišu.[6]
"To tko je bio Dražen mislim da najbolje opisuje jedan grafit u Šibeniku na kojem piše: "KRUHA I DRAŽENA !"
Anoniman izvor[6]
"Šest ili sedam ujutro, nije važno. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavim stolice i driblam. I tako satima. I uživam. Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu.
Dražen Petrović[8]
Cibona
"Mozart košarke"
Nakon odsluženja vojnog roka, Dražen je potpisao za zagrebački klub Cibonu uzevši broj dresa 10. U Ciboni je ostao sve do 1988. na poziciji lijevog beka.
"To su godine kada je Zagreb postao glavni grad košarkaške Europe. Bilo je to četverogodišnje razdoblje prepunih gledališta u kojem se za utakmicu KK Cibone bezuspješno tražila karta više, vrijeme gostovanja najvećih europskih ekipa predvođenih slavnim igračima i igara na granici genijalnosti. To su bile godine kada je Cibona imala što nitko tada nije imao. Imala je spektakl. Cibona je napokon u svojim redovima imala jednu megazvijezdu. Mnogi se još sjećaju Draženova dolaska u Zagreb, njegove igre, načina na koji je osvojio publiku, ne vjerujući da će se u nekoj skorijoj budućnosti ponoviti taj sklop zajedničkog života s publikom. Ljubav Dražena i navijača dogodila se na prvi pogled. U prve dvije Draženove sezone utakmice su se igrale u Domu sportova koji je postao premalen za sve koji su željeli gledati Draženovu umjetnost na terenu. Dvorane su bile pune, svi su gledali utakmice zbog Draženove igre, a za njega nije bilo utakmice koja mu se nije sviđala, utakmice koja mu se nije igrala, koju nije htio dobiti ili zabiti što više."
Trener Cibone je tada bio legendarni Mirko Novosel koji je bio zaslužan za takve uspjehe. Dražen je sada igrao uz brata Aleksandra. Ovo razdoblje za Dražena je bilo nevjerojatno. Prve dvije godine kad je Dražen igrao, Cibona nije izgubila nijednu utakmicu u prvenstvu. Prosjek zabijenih poena po utakmici bio mu je višlji od nevjerojatnih 40. U to vrijeme je stekao svoje najpoznatije nadimke - Amadeus ili košarkaški Mozart, El - Diablo ( U prijevodu = Vrag. Tako su ga nazvali Španjolci zbog nevjerojatnih poraza koje je nanosio Real Madridu.), Kralj koševa, MR. 40...
Najveće čudo koje je Mozart u tome razdoblju postigao bilo je 112 zabijenih poena protiv protiv SMELT Olimpije iz Ljubljane. NIJEDAN KOŠARKAŠ NIKAD NIJE USPIO POSTIĆI TAKO NEŠTO.
Najveći uspjeh Cibone bilo je dvostruko osvajanje Kupa europskih prvaka. Prvi puta kup su osvojili 1985. u Ateni u finalu s Real Madridom. Kad su se vratili, Dražen je samo rekao: "Moramo to ponoviti." I ponovili su već slijedeće godine. Ovaj put u finalu protiv Žalgiriša, jedan na jedan, najbolji protiv najboljeg, Dražen protiv Sabonisa, odmjerili su snage u Budimpešti. Cibona je ipak bila nadmoćnija.
"Povratak iz Budimpešte bio je povratak po cvjetnoj cesti. Navijači su od granice uz cestu dočekivali Cibonin autobus sreće. Stariji su podizali djecu kako bi vidjeli prvake, zasipali ih cvijećem. Da su Dražen i igrači poželjeli, navijači bi na rukama prenijeli autobus do Zagreba. U Zagrebu su pobjednike dočekali kod Doma sportova gdje je mnoštvo ljudi na rukama prenijelo Dražena do njegova stana na četrnaestom katu u neboderu preko puta dvorane. Dočeci tih godina nisu bili organizirani. Među ljudima je vladala takva atmosfera i oduševljenje, desetci tisuća ljudi spontano su se okupljali kako bi pozdravili i dočekali prvake Europe. Nakon ovakvih velikih uspjeha Dražen je uvijek pehare nosio navijačima. Govorio je: „Šteta što nemamo dva pehara. Jedan za nas, a drugi da damo vama.“ Posljednje dvije godine Cibona je nizala nešto manje uspjehe i Dražen je tada bio spreman za promjenu. Izbor je bio jasan - Real Madrid nudio mu je milijune, a ujedno je bio i jedan od najjačih u Europi. Dražen je potpisao prvi milijunski ugovor u europskoj košarci i kao pravi kralj otišao u Kraljevski klub. [2]
"U doba kad je Dražen igrao ja sam bila srednjoškolka. Nismo imali nastavu kad je on igrao. Svi smo bili pušteni da idemo gledati utakmicu."
Anoniman izvor[6]
Real Madrid
"Kad ga ne možeš pobijediti, kupiš ga!" Mnogi ovako komentiraju Realov interes za Dražena. Nije dugo trebalo da igrač kojeg su španjolski mediji nazvali El Diablo, postane Dios. Postao je najpopularniji sportaš u Španjolskoj uopće. Nosio je broj 5 i za 45 dana od dolaska u klub osvojio je Kraljev kup te je bio proglašen za najboljeg igrača turnira s prosječno postignutih 28,3 koševa po utakmici. U točno godinu dana igranja za Kraljevski klub, Dražen je postigao 1026 koševa u 47 utakmica Real je Draženu dao sve, od minutaže, respekta, obožavanja, automobila, novca...
"S Realom Dražen je sudjelovao i u Kupu pobjednika kupova kada je u polufinalu igrao protiv Cibone u Zagrebu 1989. godine. Budući Draženov dom bio je pun do krova. Dražen je rekao da će zauvijek ostati zahvalan zagrebačkoj publici zbog dočeka. Dobiti tada Real s Draženom, makar s jednim razlike, bila je velika pobjeda. Na kraju utakmice, rezultat 92:91, Draženova slobodna bacanja. Svi su ga molili: „Fulaj ta dva, Dražene, vama je svejedno … imamo premije, ne za plasman, premije za pobjedu.“ Pogledao je, nasmijao se i pogodio oba. Jednostavno nije znao gubiti. Na uzvratu u Madridu nanizao je Ciboni u prvih sedamnaest minuta 27 koševa. Da je želio, do kraja je mogao do sto. Stao je, samo je asistirao, do kraja utakmice ubacio je samo dva-tri koša. To je bila vjerojatno jedina utakmica koju nije želio odigrati do kraja. Stao je. Nije bilo smisla, protiv svojega kluba, pedeset razlike."[3]
Draženov službeni rekord u Realu i uopće bila su 62 koša u finalu Kupa pobjednika kupova protiv Snaidera iz Caserte. Utakmica se odigrala u Ateni, a Real je pobijedio s rezultatom 117:113.
Dražen je jedino htio napredovati sve više i više. Iako je potpisao četverogodišnji ugovor, već nakon godinu dana želi otići u NBA - san svakog košarkaša. U ono doba to je bilo gotovo nemoguće, mlađima od 28 godina, odlazak iz Europe nije bio dozvoljen. Međutim, to je bio Dražen te je on svojim odlaskom otvorio vrata NBA lige svim europskim košarkašima. Njegov iznenadan odlazak neopisivo je potresao cijelu španjolsku javnost, no svi su ga previše obožavali da bi mu mogli ovo zamjeriti.[3]
NBA - Portland Trail Blazers
17.8.1989. Dražen Petrović stiže u američki grad Portland na zapadnoj obali SAD-a gdje potpisuje za Portland Trail Blazerse. Dražen tako postaje prvim Europljaninom u NBA-u. Šanse da europski igrač zaigra u NBA-u bile su praktički nemoguće. Iako je Dražen bio izabran u 3. krugu drafta, prvi je puta naišao na zid u svojoj karijeri. Na poziciji beka bila su dva najjača beka u cijeloj ligi - Clyde Drexler i Terry Porter. Dražen nije dobio minutažu kakvu je očekivao. Ulazio je samo na kraju kad je takmica već bila riješena. Bilo je to najteže razdoblje njegove karijere. Nije razumio zašto ne igra, Rick Adelman mu nikad nije prigovorio ništa, ali ipak, nije imao povjerenja u Dražena. Na svaki trening Dražen je dolazio prvi i napuštao ga posljednji, nabijao je masu u teretani, strogo se pridržavao zdrave prehrane... Bilo kako bilo, tada se činilo kao da tamo nitko to ne cijeni. Samog sebe, Dražen je nazvao najskupljjim gledateljem. Kako se osjećao, često je govorio svojim bližnjima: "Strašno, oni se vesele i pobjeđuju. Ja samo sjedim. Ne mogu se ni radovati." Novci su mu bili najmanje bitni. Želio je igrati. S Portlandom , Dražen je postao prvak Zapadne konferencije. Bez obzira na mizernu minutažu koju je dobivao, Dražen je proglašen najboljim šuterom u povijesti kluba. U 18 mjeseci koje je proveo tamo, odigrao je 77 utakmica i zabio 583 koša. Svima je bilo jasno da Dražen ne želi više nastupati za Portland. Bio je spreman potpisati i za najlošiji klub u ligi, samo kad bi igrao. 23.1. 1991. dogovorena je razmjena i Dražen konačno odlazi, ovaj puta na istočnu obalu, u redove New Jersey Netsa. [7]
"S jednim milijunom dolara ili s pet, s deset ili sto, opet možeš samo jednom ručati ili večerati."
Dražen Petrović[9]
New Jersey Nets
"The Petro"
Za Draženov odlazak u Netse velikim je dijelom bio zaslužan Willis Reed kao njegov menadžer. Oni su dvojica gotovo imali odnos poput oca i sina. Willis je bio taj koji je prepoznao Draženov potencijal i pružao mu podršku kad mu je bilo teško u Portlandu. "Nakon što je Dražen otišao u Netse, on se preporodio!" - bile su to riječi njegove majke, gospođe Biserke Petrović. Nakon "izgubljene" godine u Portlandu, Dražen je bio željan igre kao nikad prije. Priliku je itekako i dobio. Odmah je zaigrao i postao glavni igrač u klubu. Uzeo je broj dresa 3 zbog svoje rodne adrese u Šibeniku - Petra Preradovića 3. Odlično se slagao i sa suigračima. Iz utakmice u utakmicu, postajao je sve bolji i bolji. Rušio je i gazio sve pred sobom te ga je javnost gotovo trenutačno zapazila. Ubrzo je dobio nadimak "Petro- The Dragon". Netsi već 10 godina nisu bili izborili play - off i bili su na samom dnu ljestvice. Dražen je bio odlučan u pobjede i ostvarivao ih, činilo se kao da će pokoriti svijet. Ubrzo je zaradio strahopoštovanje od najvećih trenera i igrača lige.[7] U sezoni 1991./92. postigao je 1691 koš u 82 utakmice s prosjekom 20,6 koša po utakmici. Proglašen je najkorisnijim igračem kluba te igračem godine. Slijedeća i posljednja Draženova sezona bila je i njegova najbolja u karijeri. Bila je to sezona 1992./93. u kojoj je Dražen briljirao. U 70 utakmica zabio je 1564 koša, što su 22,3 koša po utakmici. Uvršten je u 3. najbolju NBA petorku kao najbolji strijelac Netsa.[4] Trebao je igrati i All Star utakmicu, ali ga nisu pozvali. Pozvali su ga da ide gađati trice. Dražen je bio shrvan i nikome nije bilo jasno zašto su mu učinili takvu nepravdu. Ogorčen je to odbio i rekao: "Neka im gađaju trice te koje su si pozvali na All Star utakmicu!"[7]U četiri godine NBA karijere Dražen je imao najbolji postotak šuta (50,6%) i trica (43.7%) na svojoj poziciji u cijeloj ligi. Iza njega su ostali legendarni Michael Jordan, Reggie Miller, Clyde Drexler... [4]U utakmici protiv Houston Rocketsa zabio je nevjerojatna 44 koša te je tako postavio i svoj rekord u NBA-u. Izabran je za trećeg najboljeg igrača u povijesti Netsa. Po završetku sezone Dražen se vratio u Hrvatsku. Čekale su ga kvalifikacije s reprezentacijom Hrvatske u Poljskoj za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Nitko nije mogao ni slutiti da će to biti posljednje utakmice u njegovoj karijeri.[7]
Reprezentacija Jugoslavije
Dražen je od samih početaka svoje karijere igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Za seniore je prvi put nastupio 1982. godine u prijateljskom susretu protiv Italije. Prvi veliki reprezentativni uspjeh ostvario je 1984. na Olimpijskim igrama u Los Angelesu s kojih se vratio noseći na vratu brončanu medalju. Na Svjetskom prvenstvu 1986. u Madridu ekipa je opet osvojila broncu , a Dražen je proglašen najboljim igračem prvenstva. Na Europskom prvenstvu u Ateni 1987. reprezentacja je ponovno izborila treće mjesto. Kako je vrijeme prolazilo, ekipa je bivala sve bolja i uigranija. Na Olimpijskim igrama 1988. godine u Seoulu osvojili su srebro. 1989. Zagreb je bio domaćin Europskog prvenstva i tu je ekipa pokazala svoju pravu kvalitetu te uz ogromnu podršku vjerne publike osvojila prvo europsko zlato. Slijedeće godine na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu mladići su samo potvrdili europsko zlato i pokazali da su najbolji na svijetu.[5]
Univerzijada
Kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu, Dražen je tri puta nastupao na Svjetskim sveučilišnim igrama – Univerzijadi. Prvi puta 1983. u Edmontonu osvojio je srebro, a 1985. u Kobeu, Hrvatska je sveučilišna selekcija izborila tek peto mjesto. Prava senzacija bila je 1987. godina kada je domaćin 14. Ljetne Univerzijade bio Zagreb. Univerzijada se održala u razdoblju od 8. do 19. srpnja, a Dražen je u to vrijeme već bio jedan od najpoznatijih košarkaša svijeta. Na svečanom otvorenju upravo je on zapalio plamen na Maksimiru i tako pred cijelim sportskim svijetom označio početak igara. Povodom Univerzijade Cibosi su konačno dobili svoju dvoranu koja je otvorena 30. lipnja – današnji Draženov dom. Naša ekipa je naravno na Univerzijadi osvojila medalje zlatnog sjaja.[5]
Reprezentacija Hrvatske
Koliko god je Dražen briljirao i uživao igrajući za Netse, toliko je i patio i strahovao za svoju Domovinu u kojoj je bjesnio Domovinski rat. Svaki dan je zvao u Hrvatsku kako bi saznao kakva je situacija tamo. Bio je iznimni domoljub te je zajedno sa svojim najboljim prijateljem Stojkom Vrankovićem štrajkao glađu ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. „Ja nikad neću zaboraviti s koliko ljubavi, s koliko čežnje, s koliko nestrpljivosti je Dražen obukao dres reprezentacije i kako je kao pravi kapetan i vođa poveo svoju ekipu na vrh.“ – sjeća se Antun Vrdoljak.[10] Prvu i posljednju utakmicu za Hrvatsku reprezentaciju Dražen je odigrao protiv Slovenije. Kao prvi i jedini pravi kapetan zaigrao je za svoju Domovinu 20.5.1992.[5]Tih godina, kad su zbog rata ljudi u Hrvatskoj bili u neponovljivom zajedništvu, dozvola za nastup na Ljetnim OI u Barceloni donijela je ogromnu radost. Hrvatska košarkaška reprezentacija na čelu s Draženom bila je odlučna u osvajanju vrha. Međutim 1992. bila je godina promjena ne samo za Hrvatsku, već i za SAD. Prvi je puta nastup na OI bio omogućen američkim košarkaškim profesionalcima jer su do tad smjele nastupati samo sveučilišne selekcije. Hrvatska je u „velikoj igri živaca“ izborila polufinale od ZND-a. Tada je nastupio pravi spektakl. Jedan jedini pravi i neponovljivi Hrvatski Dream Team protiv jednog jedinog pravog i neponovljivog Američkog Dream Teama. Dražen protiv Jordana. []Za Hrvatsku su pod vodstvom trenera Petra Skansija nastupili Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković i Žan Tabak.[11] SAD je predvodio Chuck Daly, a igrači su bili Patrick Ewing, Magic Johnson, David Robinson, Karl Malone, Michael Jordan, Charles Barkley, Larry Bird, Clyde Drexler, Chris Mullin, Scottie Pippen, Christian Laettner i John Stockton.[17] Unaprijed se znalo da Hrvatska tu utakmicu ne može dobiti, ali Dražen nije gubio nadu. Utakmica se igrala 8. kolovoza 1992. i dvije nacije, jedna malena i druga velika bile su na nogama. Karte su se dijelile brzinom svjetlosti, a praznog mjesta u dvorani na dan utakmice nije bilo. Na cijelom turniru, SAD nije bio izgubio nijednu utakmicu, a niti pobijedio s razlikom manjom od 33 poena. Hrvatska je, međutim, u utakmicu ušla odlično, a u 11. minuti je zakucavanjem Franja Arapovića povela s 24:23. „TAKO JE, SPUSTI SE FRANJO!“- bio je uzvik legendarnog komentatora Slavka Cvitkovića. U dvorani je nastao muk. S još jednim dodatnim bacanjem, Hrvatska je povela s 25:23. Prvi put na cijelom turniru, Dream Team je gubio i Chuck Daly je također prvi put bio primoran pozvati time-out. Čitavih 20 minuta nosili smo se s Amerikancima u egalu, ali se SAD ipak malo po malo rezultatski odlijepio i izgubili smo s minimalnih 32 razlike. Konačan rezultat bio je 117-85, ali svi su slavili. Bio je to dvoboj pun poštovanja, ali i želje za dokazivanjem i s jedne i s druge strane. Dražen je sa svoja 24 koša „Uvalio Jordanu, koji je stao na 22 poena, u oči“. To je bio samo jedan od komentara koje su dva genija košarke jedan drugome bacali kroz cijelu utakmicu. Ipak, Dražen je opet pobijedio. Bila je to srebrna medalja zlatnog sjaja, najdraža sportska uspomena i slika Kapetana s vječnim osmijehom. Slika Kapetana koju će svi zauvijek nositi u srcu. [] Nakon Olimpijskih igara, Dražen se vratio u NBA gdje je odradio svoju najbolju i posljednju sezonu u životu. U lipnju 1996. Dražen se ponovno priključio reprezentaciji na pripremama za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Pripreme su održane u Wroclawu u Poljskoj. Mnogi su ga odgovarali od odlaska zbog ozlijede noge, ali Dražen nije želio propustiti kvalifikacije. Svoj 1000. koš postigao je 6. lipnja 1993. te je proglašen najboljim igračem kvalifikacijskog turnira s 33,6 koševa po utakmici. Za reprezentaciju je sveukupno postigao 1004 koša u 40 utakmica, što je u prosjeku 25 koševa po utakmici.[5] Dražen Petrović je posljednji koš u svojem životu dao s linije slobodnih bacanja točno jedan dan prije nego što nas je zauvijek napustio.
Tragična smrt
7.6.1993. na povratku s kvalifikacija iz Wroclawa, ekipa Hrvatske je stala u Frankfurtu da bi presjela let za Zagreb. Dražen se prije samog ulaska u zrakoplov predomislio te je odlučio pričekati svoju djevojku Klaru koja ga je trebala pokupiti autom. Na samom rastanku s ekipom, porječkao se s bratom koji ga je nagovarao da ide s njima kao da je nešto predosjećao. Nažalost, Dražen ga nije poslušao. Njegov tim je zatim sjeo na let za Zagreb, a Dražen, njegova djevojka i njena prijateljica, turska košarkašica, krenuli su automobilom. U prvom dijelu vožnje Dražen je bio budan i zavezan pojasom. Nakon što su stali na benzinskoj crpki, nitko se nije ponovno zavezao, a Dražen je zaspao na suvozačevu sjedalu. „Letjeli smo od Frankfurta do Zagreba i sjećam se da je oko 17h bio dan, ljetno vrijeme. Iznad je bilo Sunce, a dolje se baš smračilo, bio je ogromni tamni oblak ispod nas i imali smo turbulencije u avionu. Stvarno se sjećam trenutka kad je pilot rekao da letimo iznad Munchena, bila je velika oluja, vežite svoje pojaseve. Pogledao sam na sat i bilo je 17h, točno kada je on bio ispod nas.“ (Dino Rađa) Djevojka je bila neiskusan vozač i vozila je prebrzo. Na kišnoj autocesti A9, kod gradića Denkendorfa, oko 20km sjeverno od Ingolstadta, cesta je išla uzbrdo i kad su se popeli, 200m ispred njih, tegljač iz suprotnog smjera preletio je na njihovu stranu i prepriječio im put. Ostali su automobili uspjeli zaobići kamion, ali Klara je vozila jednostavno prebrzo. U šoku je pokušala zakočiti, ali bilo je prekasno. Dražen koji je spavao, nije vidio ništa. Pri samom udarcu, kako nije bio zavezan, izletio je kroz vjetrobransko staklo automobila i glavom udario u dio kamiona. Pokušali su ga oživjeti, ali na mjestu je bio mrtav. Njegov sat, koji se još danas čuva u muzeju u Zagrebu, prošao je bez ijedne ogrebotine, ali se zaustavio točno u vrijeme njegove smrti, 7.6. 1993. u 17:20. To je bio trenutak kada se sve ugasilo zajedno s Draženovim životom.
Hrvatska javnost je zanijemila , cijela je država bila obavijena bolom i tugom. Nitko nije mogao shvatiti da Dražena više nema. U punom jeku rata, Draženova smrt bila je jedna od najvećih rana za hrvatski narod. Na sprovodu je bilo više od 100 000 ljudi iz cijelog svijeta. Došli su njegovi suigrači iz Amerike, naši i strani sportaši iz inozemstva, cijela hrvatska javnost. Svi su željeli posljednji put pozdraviti Kapetana. „Otišao si kada smo te najviše trebali.“- riječi su koje je Mirko Novosel izgovorio na pogrebu.[12] Međutim, ne postoje riječi koje bi mogle opisati prazninu i bol koju je Dražen ostavio za sobom.
Legende žive vječno
Dražen je još za svog kratkog života postao legenda i idol tisućama ljudi. Njegova smrt ostavila je bolan trag na svima, ali s vremenom je bol prerasla u ponos svih onih koji su ga gledali i poznavali. Ponajprije zahvaljujući njegovoj majci, gospođi Biserki, mit o Draženu narastao je u tolikom razmjeru u kakvom nije kod nijednog drugog sportaša na svijetu. Kako je vrijeme prolazilo, Dražen je sve više i više bio s nama i zapravo nikad nije ni otišao. Postao je uzor djeci i mladima koji su se rodili dugo nakon njegove smrti. Snimani su brojni dokumentarni filmovi, reportaže, pisane su knjige, po njemu su nazvani trgovi, ustanove, nagrade, čak su i ljudi mijenjali svoje prezime u Petrović. Nema onoga što Dražen nije “dobio” otkako je umro. Legenda o Draženu živi i živjet će vječno.
Ostavština
Godina kada je Dražen umro bila je ona najteža, ali počast Kapetanu se trebala što prije odati. Te su godine NBA finale igrali su Chicago i Phoenix. Velika Draženova slika na ekranu: “Sjećanje na Petra” i minuta šutnje prije same utakmice. Bilo je teško. I tamo su svi voljeli Dražena. Willis Reed je rekao da mu je njegova smrt bila kao gubitak vlastitog sina. Chuck Daly je mislio isto. Iste su godine 11. studenog Netsi umirovili Draženov dres pod brojem 3 koji i je i danas podignut u Meadowlands Areni, dvorani New Jersey Netsa. Klub je takvu počast odao još samo četvorici bivših igrača. Draženovi roditelji, brat, prijatelji, suigrači, treneri i pune tribine navijača koji su ga obožavali, zapljeskali su posljednji put svojem Petru kad su gledali kako se njegov dres otkriva u areni. Također, Dvorana Cibone u Zagrebu i gradski trg, dobili su Draženovo ime. Tiskana je i poštanska markica s njegovim likom. [6]
Spomenik u Lausanni
Na inicijativu predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Antuna Vrdoljaka i susretljivost predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha podignut je spomenik Draženu Petroviću ispred Olimpijskog muzeja u Lausanni. Spomenik isklesan od hrvatskog mramora, djelo je našeg kipara Vase Lipovca. Prvi predsjednik Lijepe Naše dr. Franjo Tuđman 29. je travnja 1995. godine otkrio spomenik sastavljen od 16 reljefno obrađenih kamenih stupova, a svaki od njih predstavlja po jednu godinu Draženove karijere. Samo je Draženu uz utemeljitelja modernog olimpijskog pokreta Pierrea de Coubertina, češkog dugoprugaša Emila Zatopeka i finskog atletičara Paave Nurmia odana ta čast. Draženova statua i danas ponosno stoji na najvidljivijem mjestu u olimpijskom parku - legenda u bijelom mramoru.[14]
Hall of fame
Najveća čast i priznanje za jednog sportaša je ulazak u Kuću slavnih – mjesto gdje legende žive vječno. Draženu je 2002. godine odana i ta čast, san svakog košarkaša – mjesto u Košarkaškoj kući slavnih u Springfieldu. Uz legendu američke košarke, Magica Johnsona. Dražen je emotivnim govorom Willisa Reeda i brata Aleksandra , još jednom potvrdio svoje mjesto u zvijezdama. „Duboko u sebi, znam kako bi se Dražen danas osjeća, posljednji san više nije san, ostvarena je najveća počast njegovu životu i samom sportu košarci – ljubavi Draženovog života!“[16]
MMC Dražen Petrović
Nakon desetogodišnjeg nastojanja uz velike napore Biserke Petrović i ostalih osnivača, otvoren je Muzejsko – memorijalni centar Dražen Petrović. Nije poznato da u svijetu postoji takav muzej ni o jednom sportašu. Ovaj memorijalni centar otvoren je 2006. godine u prizemlju Ciboninog tornja, današnje zgrade Agrokora. U izložbenim vitrinama su prikazani brojni predmeti iz Draženovog privatnog života i karijere. Svi koji žele upoznati Dražena trebali bi posjetiti muzej jer to je mjesto gdje on danas živi. Gospođa Biserka tamo gotovo svaki dan prenosi priču o svojem sinu na posjetitelje koji pristižu iz cijelog svijeta. Iste je godine ustanovljena i nagrada koja nosi njegovo ime,a dodjeljuje se isključivo mladim sportašima za izvanredna sportska dostignuća.[13]
Dražen u Šibeniku
Draženu je za 47. rođendan otkriven još jedan spomenik. Brončani dječak koji sjedi na klupi s loptom u nogama smjestio se ispred svojeg igrališta i dvorane u Šibeniku. Djelo je to akademskog kipara Kažimira Hraste, a prikazuje Dražena u najranijoj fazi karijere kad je još bio dječak. Istog je dana na kućnom broju Petra Preradovića 3, u Draženovom stanu otvoren spomen – muzej. Ispred stana postavljen je i autentični koš na mjestu gdje je Dražen neumorno ubacivao, ali i odigrao svoje posljednje hacklove sa šibenskim dječacima. Pokraj koša stoji Draženov prvi automobil, a na zidu garaže njegov veliki portret. U gradu se nalazi i Trg Dražena Petrovića s brončanim odlijevom njegovih tenisica i košarkaškom loptom. 2017. godine na samom ulazu u Šibenik postavljene su table s Draženovom figurom i natpisom: „Ovo je grad Dražena Petrovića.“[15]
Dražen je i poslije smrti osvojio brojna priznanja i nagrade. 2002. godine posthumno mu je dodijeljena Nagrada za životno djelo „Franjo Bučar“. Tijekom Eurobasketa 2013. proglašen je najboljim europskim igračem svih vremena. Grad Šibenik mu je izdao Povelju počasnog građanina.[15]
Slavni o Draženu
Kakva je Dražen bio ikona, svakako pokazuju geste i izjave velikih ljudi. Michael Jordan i Stephen Curry su svoje dresove poslali u Zagreb u Draženov muzej. Njegov grob na Mirogoju posjetio je sam Diego Armando Maradona. 2001. Goran Ivanišević posvetio mu je Wimbledon. Lebron James, Reggie Miller i mnogi drugi pričaju o tome kakva je zvijezda i čovjek bio Dražen.
Literatura
1.www.drazenpetrovic.net. Šibenka. Dostupno 7.6.2018. na http://www.drazenpetrovic.net/biografija/sibenka/
2.www.drazenpetrovic.net. Cibona. Dostupno 7.6.2018. na http://www.drazenpetrovic.net/biografija/cibona/
3.www.drazenpetrovic.net.Real Madrid.Dostupno 7.6.2018. na http://www.drazenpetrovic.net/biografija/real-madrid/
4.www.drazenpetrovic.net.NBA.Dostupno 7.6.2018. na http://www.drazenpetrovic.net/biografija/nba/
5.www.drazenpetrovic.net.Reprezentacija.Dostupno 7.6.2018. na http://www.drazenpetrovic.net/biografija/reprezentacija/
6.pozitivfilmzagreb. (2015)DRAŽEN PETROVIĆ (Documentary Film, PFZ 2006.). Dostupno 7.6.2018. na https://youtu.be/Xo9v9oeCAJo
7.DokFreak #dokfreak.(2016)Dražen Petrović - dokumentarac. Dostupno 7.6.2018. na https://youtu.be/VfqjgaFHxHw
8.Redžić,D.,Čobanov,S.(2014) 50 životnih lekcija Dražena Petrovića. Dostupno 7.6.2018. na https://www.index.hr/sport/clanak/50-zivotnih-lekcija-Drazena-Petrovica/778948.aspx
9.D.R.,I.G.(2013)Dražen Petrović danas bi napunio 49 godina. Ovako je govorio: "Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše". Dostupno 7.6.2018. na https://www.index.hr/sport/clanak/Drazen-Petrovic-danas-bi-napunio-49-godina-Ovako-je-govorio-Nitko-nikad-nije-dobio-sve-utakmice-Sto-prije-shvatis-bit-ce-ti-lakse/681884.aspx
10.CroPETROforeverHR.(2012)Drazen Petrovic - IN MEMORIAM - Documentary 1993. Dostupno 7.6.2018. na https://youtu.be/7nToXmFe4XA
11.Wikipedia.(2018) Hrvatska na OI 1992..Dostupno 7.6.2018. na https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_na_OI_1992
12.Angelovski,D. (2010)Once Brothers. Dostupno 8.6.2018. na http://documentaryheaven.com/once-brothers/
13.Jajčević,Z.(2007) Koncepcija izložbenog i muzejskog postava i organizacija djelovanja Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović. Dostupno 9.6.2018. na https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=206015
14.Hina(2015)Dvadeset godina od postavljanja Draženova spomenika u Lausanni.Dostupno 9.6.2018. na https://vijesti.rtl.hr/sport/1597923/dvadeset-godina-od-postavljanja-drazenova-spomenika-u-lausanni/
15.Wikipedia(2018) Dražen Petrović. Dostupno 9.6.2018. na https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Dražen_Petrović
16. OfficialHoophall(2012)Drazen Petrovic's Basketball Hall of Fame Enshrinement Speec. Dostupno 9.6.2018. na https://youtu.be/HDqIvvKq6hU
17.Wikipedia(2018)1992 United States men's Olympic basketball team. Dostupno 9.6.2018. na https://en.wikipedia.org/wiki/1992_United_States_men%27s_Olympic_basketball_team
Slike
https://i.pinimg.com/originals/1f/cc/51/1fcc519566cac59636783ee507b4334c.jpg
http://drazenpetrovic.net/wp-content/uploads/2015/06/sibenka4.jpg
http://drazenpetrovic.net/wp-content/uploads/2015/05/sibenka3-e1440410735842-300x226.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/18229/drazen_portret%20.jpg
http://ballineurope.com/wp-content/uploads/2014/10/drazen-cibona.jpg
http://drazenpetrovic.net/wp-content/uploads/2015/06/Sibenka-logo.png
https://pbs.twimg.com/media/Cy-7Ha5W8AAhguX.jpg
http://www.lovezagreb.hr/documents/rsz_78_71.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/16937/drazen%20petrovic%20sibenik%202.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/16937/drazen%20petrovic%20sibenik%205.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/16937/drazen%20petrovic%20sibenik%204.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/16937/drazen%20petrovic%20sibenik%203.jpg
http://mok.hr/media/k2/galleries/16937/drazen%20petrovic%20sibenik%201.jpg
http://www.basketwallpapers.com/Images-02/Drazen-Petrovic-Angel-Wings-Wallpaper.jpg
Videozapisi
1.TheSGCTrooper, Video: Dražen Petrović - Šibenka prvak Jugoslavije. Dostupno 8.6.2018. na https://youtu.be/6FhDuKnKgxM
2. DokFreak #dokfreak(2016)Dražen Petrović – dokumentarac.Dostupno 9.6.2018. na https://youtu.be/VfqjgaFHxHw